Muzika interpretira većinu svima razumljivih pojmova kroz suzvučja kojima izražava te pojmove izravno, bez mogućih pogrešnih tumačenja i bez drugih značenja istih. Stoga ona i jest uvijek i isključivo iskrena, jer tumačiti se može u svojoj složenosti, ali ne i u značenju pojmova. Pop te pojmove definira jednostavno i zato ima najširi broj slušatelja. Pop-kompozicija je i najslušaniji žanr u svijetu, jer uho slušatelja ne opterećuje svojom složenošću.  Ako je i stvarana u midi-formatu, što je danas najčešći slučaj, ne mora imati svoje slušateljstvo isključivo među midiokritetima. Pravilan odabir harmonijskih pojmova vezanih uz prihvatljivo simpatičan, lirski tekst,  dat će kompoziciju prihvatljivu svima (La Paloma). Tekst ispod razine vulgarnoga dat će ono što slušaju samo midiokriteti (simpa…simpa…simpatija si ti…i…i…i…). Jazz tip kompozicije ima složenija suzvučja, tj. pojmove, dozvoljava korištenje složenije pjevne linije, dakle većeg broja tonova, tj. veću izražajnost teksta. Free-jazz omogućuje iznošenje različitih misli istovremeno, uglavnom kao neograničen broj tonova odsviranih u što kraćem vremenu. Izvorni midiokritet bi rekao da je to potpuna bezvezarija, čovjek prosječnoga sluha bi rekao da on to ne razumije, a istini za volju, interesantan je samo ako u  bendu svira instrumentalista interesantnog stila. Ljepota muzike i virtuoznost izvođenja gotovo da su suprotni pojmovi. Tu kombinaciju rijetko nalazimo kod izvođača (Paco De Lucia ? – Pat Metheny ? – Stephane Grapelli ? – Stanley Clark ? … ). Zasigurno rijetko ako imamo u vidu broj ljudi koji se bave muzikom.

                 Midiokriteti, velim ja …